Prethodni je članak završio odlomkom koji je glasio: „Ugovorni brak iz 313. godine predstavlja konačni ugovorni brak papinske sile sa Sjedinjenim Državama — prvim kraljem među deset kraljeva iz sedamnaestog poglavlja Otkrivenja; silom s dva roga koja je tipološki predočena silom s dva roga Francuske. Povijest koja je započela s Klodvigom 496. godine i na koncu dovela do Justinijanova dekreta 533. godine te ustoličenja papinstva 538. godine, predstavlja povijest od 1989. godine do zakona o nedjelji.”

Ronald Reagan imao je svoju predsliku u Klodoviku 496. godine, a Donald Trump ima svoju predsliku u Justinijanu 533. godine. Justinijanov dekret donesen je pet godina prije nego što je papinstvo zasjelo na prijestolje 538. godine, a Milanski edikt donesen je osam godina prije prvoga nedjeljnog zakona iz 321. godine. I dekret i edikt odgovaraju istom međašu koji prethodi nedjeljnom zakonu.

Reagan

Dana 20. rujna 1870. talijanske su postrojbe zauzele Rim. Papinska Država prestala je postojati kao teritorijalna država, a papa Pio IX. postao je „zarobljenik u Vatikanu”. Budući da više nije bilo papinskoga teritorija priznatog kao suverena država, Sjedinjene Američke Države (poput mnogih drugih zemalja) više nisu održavale službene diplomatske odnose s papom kao svjetovnim vladarom. U listopadu 1951. predsjednik Harry S. Truman predložio je generala Marka W. Clarka za veleposlanika SAD-a u Vatikanu. Ubrzo su se tome oštro usprotivile mnoge protestantske crkve i organizacije, tvrdeći da se tim imenovanjem krši načelo odvojenosti crkve i države. U siječnju 1952. general Clark povukao je svoju kandidaturu.

Dana 10. siječnja 1984. predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. službeno su se dogovorili o uspostavi punih diplomatskih odnosa između Sjedinjenih Država i Svete Stolice. Dana 9. travnja 1984. William A. Wilson (koji je već obnašao dužnost Reaganova osobnog predstavnika) predao je vjerodajnice i postao prvi veleposlanik SAD-a pri Svetoj Stolici.

Unutar trideset i tri godine, od 1951. do 1984., otpor protestantizma prema katolicizmu iščeznuo je. „Ruke” koje su stale uz papinstvo 496. godine s Klodvigom predoznačuju Reagana od 1984. pa sve do 1989. Klodvig je predstavljao uklanjanje religije (poganstva) koja je priječila papinstvo da se ponovno uzdigne na vlast, a do 1984. bio je uklonjen otpor protestantizma usponu papinstva. „Svagdašnja žrtva” (poganstvo) bila je uklonjena, a Pavao to uklanjanje otpora poganstva prema papinstvu opisuje kao „otpad”.

Simbolička crkva kompromisa, koju su predstavljali Konstantin Veliki i povijest razdoblja od 313. do 538. godine, prikazivala je razdoblje u kojem je crkva pristala na kompromis i otpala od vjere. Religija predstavljena godinom ‘508’, koja je prethodno obuzdavala prodor papinske moći, bila je predslika otpadništva protestanata u Sjedinjenim Državama. Reagana je predstavljao Klodvig. Godine 496. Klodvig je svoju „moć” predao papinstvu te je time bio predslika „nesvetog saveza” sklopljenog u Reaganovo vrijeme. Klodvig je također predstavljao uklanjanje „svagdašnjega” 508. godine. Godina 508. bila je predslika 1984. godine.

„Taj kompromis između poganstva i kršćanstva doveo je do razvoja ‘čovjeka grijeha’, prorečenoga u proročanstvu kao onoga koji se protivi Bogu i uzvisuje se iznad Boga. Taj golemi sustav lažne religije remek-djelo je Sotonine moći — spomenik njegovim nastojanjima da sam sebe postavi na prijestolje kako bi vladao zemljom prema svojoj volji.” Velika borba, 50.

Reagan je u govoru 1983. godine glasovito nazvao Sovjetski Savez „carstvom zla” te je ateistički komunizam smatrao dubokom moralnom i duhovnom prijetnjom. On i Ivan Pavao II. uspostavili su blisko osobno i političko partnerstvo protiv sovjetskog komunizma. Obojica su tu borbu promatrala u moralnim, pa čak i providonosnim okvirima; Reagan je privatno govorio o „Božjem planu” za rušenje komunizma. Reagan se zanimao za fatimska ukazanja (upozorenje da će „Rusija širiti svoje zablude”), a dvojica su vođa raspravljala o svojem zajedničkom uvjerenju da je Bog poštedio njihove živote (oboje su preživjeli atentate 1981. godine) radi svrhe povezane s porazom komunizma.

Učenici Kristovi

Reagan je odgojen u denominaciji Kristovih učenika, čiji su utemeljitelji izravno naučavali da je papa Katoličke crkve antikrist. Alexander Campbell, najistaknutiji među ranim vođama Crkve Kristovih učenika, opetovano je poistovjećivao papinstvo s antikristom. U raspravama i spisima tvrdio je da mali rog iz Daniela 7, zvijer iz Otkrivenja 13 i čovjek grijeha iz 2. Solunjanima 2 svi redom upućuju na rimske pape. Tim se poistovjećivanjima služio u javnim raspravama (uključujući i onu s katoličkim biskupom Johnom B. Purcellom 1837. godine). Barton W. Stone nazivao je papinsku vlast pravim antikristom i „čovjekom grijeha”. Walter Scott (još jedan od ranih evangelizatora pokreta) pisao je da će se čovjek grijeha, rimski papa, pojaviti u kršćanskoj crkvi i uzvisiti se iznad Boga.

Reaganova majka Nelle bila je pobožna članica denominacije Kristovi učenici i imala je najveći vjerski utjecaj na njega tijekom njegova djetinjstva. Reagan je u dobi od 11 godina kršten u crkvi Kristovih učenika u Dixonu u Illinoisu te je ondje bio aktivan kao tinejdžer (među ostalim, poučavao je u nedjeljnoj školi). Studirao je na visokom učilištu Eureka College, koje je bilo povezano s denominacijom Kristovi učenici.

„Oni koji postanu smeteni u svojem razumijevanju Riječi, koji ne uspiju uvidjeti značenje antikrista, zasigurno će se staviti na stranu antikrista. Sada nema vremena da se prilagođujemo svijetu.“ Kress Collection, 105.

Reagan je bio predoznačen Klodvigom, kao i kompromisom Konstantina Velikoga. Reagan je također bio prvi od posljednjih osam predsjednika od vremena svršetka 1989. godine. Kao prvi od posljednjih osam predsjednika, on predoznačava Donalda Trumpa, koji je, poput Reagana, duboko zbunjen u pogledu istinskih ciljeva i identiteta papinstva.

Mogu li dvojica hoditi zajedno ako se ne slože? Amos 3:3.

Do šestog i posljednjeg braka sklopljenog radi saveza u jedanaestom poglavlju Knjige proroka Daniela dolazi u povijesnom razdoblju koje započinje u vrijeme svršetka 1989. godine i završava u doba Donalda Trumpa.

„U pokretima koji su sada u tijeku u Sjedinjenim Državama da se ustanovama i običajima crkve osigura potpora države, protestanti idu stopama papista. Štoviše, oni otvaraju vrata Papinstvu da u protestantskoj Americi ponovno zadobije vrhovništvo koje je izgubilo u Starome svijetu.” The Great Controversy, 573.

Ženidbeni sporazum iz 313. godine i Milanski edikt podudaraju se s povijesnim zbivanjima iz 533. godine, a Justinijanov dekret iz 533. godine ponovno će provesti vlast koja se izjašnjava kršćanskom i koja više ne shvaća da je nazivanje papinske vlasti kršćanskom ustanovom u najboljem slučaju oksimoron, a u najgorem pogubna zabluda.

Crkva i država

Godine 457. pr. Kr., trećim Artakserksovim dekretom vraćen je nacionalni suverenitet i za političku i za vjersku vlast.

A ti, Ezra, po mudrosti Boga svojega, koja je u tvojoj ruci, postavi upravitelje i suce da sude svemu narodu koji je s onu stranu Rijeke, svima koji poznaju zakone Boga tvojega; a poučite one koji ih ne poznaju. I tko god ne bude vršio zakon Boga tvojega i zakon kraljev, neka se nad njim bez odgađanja izvrši sud, bilo na smrt, bilo na progonstvo, bilo na oduzimanje dobara, bilo na tamnicu. Ezra 7:25, 26.

Treći je ukaz davao ovlast za suđenje i kažnjavanje prema Božjim i kraljevim zakonima. Taj je ukaz označio početak proročanstva o dvije tisuće tristo godina, koje je završilo 22. listopada 1844., kada je Krist iznenada došao u Svoj hram. Označio je i početak proročanstva o dvjesto pedeset godina, koje je završilo 207. pr. Kr., u povijesnom razdoblju između bitke kod Rafije 217. pr. Kr. i bitke kod Panija 200. pr. Kr. Obnova građanske i vjerske suverenosti 457. pr. Kr. označava dvostruku alfu kojoj odgovaraju dva ispunjenja u omegi. Oba ispunjenja u omegi predstavljaju zatvorena vrata: jedno za protestantski rog, a drugo za republikanski rog.

Prvo proročanstvo od dvije tisuće i tri stotine godina predstavljalo je Božje zakone, a proročanstvo od dvije stotine i pedeset godina predstavljalo je kraljeve zakone. Ta dva proročanstva prepoznaju rog protestantizma i rog republikanizma na zemaljskoj zvijeri iz Otkrivenja trinaest. Republikanski rog zemaljske zvijeri smješten je u sredinu redaka jedanaest do šesnaest jedanaestog poglavlja Daniela. Sedamnaestogodišnje razdoblje između Rafije i Panija presijeca jedan rog iz dvojnoga proročanstva trećega dekreta iz 457. pr. Kr. Dvostruko proročanstvo prepoznaje i sud nad konačnim savezničkim narodom i sud nad narodom u kojemu taj saveznički narod nalazi svoje korijene.

I reče Abramu: Znaj zasigurno da će tvoje potomstvo biti došljaci u zemlji koja nije njihova, i služit će im; a oni će ih tlačiti četiri stotine godina. Ali i narodu kojemu će služiti ja ću suditi; a poslije će izaći s velikim imanjem. Postanak 15,13.14.

U Knjizi proroka Ezekiela datum 22. listopada 1844. tipološki je predočen datumom 22. listopada 573. pr. Kr. Jedan datum označuje početak istražnog suda, a drugi označuje oglašavanje jubilejske trube i na početku i na završetku sudskog postupka. Oba se datuma podudaraju i oba označuju zatvorena vrata. Godina 1844. predstavlja zatvaranje vrata svetinje, kada je Krist prešao u Svetinju nad svetinjama. Godina 573. pr. Kr. označuje završetak vremena milosti za čovječanstvo, kada robovi grijeha koji su otkupljeni dobivaju slobodu i novu zemlju na kojoj će prebivati.

A ako ne bude otkupljen u tim godinama, tada neka iziđe u jubilarnu godinu, i on i njegova djeca s njim. Jer su meni sinovi Izraelovi sluge; moje su sluge koje sam izveo iz zemlje egipatske: ja sam Gospodin, Bog vaš. Levitski zakonik 25:54, 55.

Oba datuma 22. listopada predstavljaju zatvorena vrata skorašnjeg nedjeljnog zakona. Vrijeme milosti dano adventizmu započelo je 1844. godine i završava uvođenjem skorašnjeg nedjeljnog zakona, a vrijeme milosti dano Sjedinjenim Državama također završava uvođenjem skorašnjeg nedjeljnog zakona. Oba se završetka podudaraju s dvama svjedocima 22. listopada, razdobljima od 2.300 godina i dvjesto pedeset godina.

Razdoblje od dvjesto pedeset godina koje u povijesti završava između Rafije i Panija dijeli vrijeme između tih dviju bitaka na dva simbolična broja, koji zajedno imaju svoje osobito značenje. To je deset godina nakon Rafije, čije ime znači pograničje, i sedam godina prije Panija, bitke koja se vodila na ravnici i završila opsadom. Deset i sedam kao simbol identificiraju silu zmaja na temelju više svjedoka. Godina 207. pr. Kr. smješta Trumpa, simbol zvijeri iz zemlje, između jedanaestoga i petnaestoga retka jedanaestoga poglavlja Danielove knjige, gdje se on u proročkom smislu priprema progovoriti kao zmaj, što je prikazano kombinacijom broja deset i broja sedam.

Broj sedamnaest također je simboličan te proširuje povijesni okvir od Rafije do Panija i na razdoblje nakon Panija i na razdoblje prije Rafije. Ptolemej IV. Filopator vladao je kao kralj ptolemejskog Egipta od 221. pr. Kr. do 204. pr. Kr., a 217. pr. Kr. pobijedio je Antioha Velikog kod Rafije. Ptolemej je počeo vladati prije Rafije, a vladao je ‘sedamnaest’ godina. Broj sedamnaest predstavlja povijesno razdoblje koje počinje prije Rafije i traje i nakon bitke kod Panija i opsade Sidona, sve do završetka vremena milosti za čovječanstvo, prikazanog godinom 330. Dvjestopedesetogodišnje proročanstvo koje se odnosi na razdoblje crkve u Smirni započelo je 64. godine, a završilo Milanskim ediktom i bračnim ugovorom iz 313. godine.

Konstantin Veliki predstavlja povijest crkve u Pergamu, a ta je povijest započela 313. i završila 538. godine. Prvih ‘sedamnaest’ godina nakon završetka dvjestopedesetogodišnjeg proročanstva 313. godine obilježeno je trima putokazima. Godine 313. proglašen je Milanski edikt; 321. donesen je prvi nedjeljni zakon, a podjela Carstva označena je 330. godinom. Godina 330. predstavlja konačni nedjeljni zakon koji označava završetak vremena milosti za čovječanstvo. Broj sedamnaest stoga započinje prije Rafije i završava znatno nakon vojnog pohoda kod Panija i Sidona. Šesnaesti redak jedanaestog poglavlja Danielove knjige predstavlja nedjeljni zakon u Sjedinjenim Državama.

Proročanstvo o Smirni otkriva znak opsade koji čini samu srž Ezekielove poruke upozorenja. Putokaz koji prethodi nedjeljnom zakonu, kako ga predočuju dva prikaza razorenja Jeruzalema, jest opsada, ali je ujedno i Milanski edikt, kojim započinje oblikovanje kipa Zvijeri.

Za opsade održat će se svadbena povorka koja vodi sklapanju ugovornog braka. Ona je fraktal svadbene povorke koja je započela s Reaganom, a kojoj je predslika Klodvig 496. godine, no konačna povorka prema sklapanju braka započinje za opsade, koja odgovara Justinijanovu dekretu iz 533. godine i Milanskom ediktu iz 313. godine. Oba ta međaša prethode nedjeljnom zakonu. Godina 313. prethodila je prvom nedjeljnom zakonu iz 321. godine, a dekret iz 533. godine prethodio je nedjeljnom zakonu donesenom na Trećem saboru u Orléansu 538. godine. Neki oblik zakonodavstva ispunit će proročka obilježja i Justinijanova dekreta i Milanskog edikta, dok će se uspostaviti neki oblik simboličnog ugovornog braka.

Kada taj dekret bude donesen, bit će prekasno za pripremu jer će se vrata milosti za protestantski rog zatvoriti jednako sigurno kao što su se zatvorila za prve Pashe u Egiptu. Potom nedjeljni zakon, sljedeći putokaz, ne označava samo da je kip zvijeri u potpunosti oblikovan nego i nametanje žiga zvijeri. Nedjeljni zakon označava kraj vremena milosti za republikanski rog, zvijer iz zemlje iz trinaestog poglavlja Otkrivenja, jednako sigurno kao što su faraon i njegova vojska poginuli u Crvenom moru nakon Pashe.

Razdoblje od dvjesto pedeset godina koje završava 207. pr. Kr. identificira Donalda Trumpa, kojega predstavlja Antioh Veliki dok se priprema za predstojeći pohod koji počinje na ravnici kod Panija i završava opsadom Sidona. Nakon bitke kod Panija, ptolemejski zapovjednik Skopas iz Etolije pobjegao je s oko 10.000 preživjelih vojnika u grad Sidon. Antioh ga je progonio i započeo ‘opsadu’ Sidona. Ptolemejska vlast u Aleksandriji poslala je snage za deblokadu, ali bez uspjeha. Suočen s glađu, Skopas je predao grad. Antioh je dopustio Skopasu da ode; Skopas se poslije vratio u Egipat, gdje je naposljetku pogubljen pod optužbama za izdaju i pronevjeru. Opsadom Sidona dovršeno je Antiohovo osvajanje Celesirije nakon bitke kod Panija.

Sestra White označuje knjigu Urije Smitha, Daniel and the Revelation, kao „Božju ruku pomoćnicu”. Smith u svojem komentaru na četrnaesti i petnaesti redak jedanaestoga poglavlja knjige proroka Daniela prepoznaje dvostupanjski pohod Antioha.

Odgoj mladoga egipatskog kralja bio je povjeren od strane rimskoga Senata M. Emiliju Lepidu, koji je Aristomena, staroga i iskusnoga službenika toga dvora, postavio za njegova skrbnika. Njegov prvi čin bio je poduzeti mjere protiv prijeteće invazije dvaju udruženih kraljeva, Filipa i Antioha.

„U tu svrhu poslao je Skopu, glasovitog etolskog vojskovođu, koji je tada bio u službi Egipćana, u njegovu domovinu da ondje podigne pojačanja za vojsku. Pošto je opremio vojsku, krenuo je u Palestinu i Koilesiriju (dok je Antioh bio zauzet ratom s Atalom u Maloj Aziji) te je svu Judeju podvrgao vlasti Egipta.

„Tako su se prilike dovele u stanje za ispunjenje retka koji je pred nama. Jer je Antioh, odustavši od svojega rata s Atalom po nalogu Rimljana, brzo poduzeo korake za ponovno osvajanje Palestine i Celesirije iz ruku Egipćana. Skopa je bio poslan da mu se suprotstavi. Blizu izvora Jordana dvije su se vojske susrele. [Panij] Skopa je bio poražen, gonjen do Sidona i ondje tijesno opsjednut. Tri najsposobnija egipatska vojskovođe, sa svojim najboljim snagama, bila su poslana da podignu opsadu, ali bez uspjeha. Naposljetku je Skopa, susrevši u mršavoj i neopipljivoj prikazi gladi neprijatelja s kojim se nije mogao nositi, bio prisiljen predati se pod nečasnim uvjetom samoga života; nakon čega je njemu i njegovim deset tisuća ljudi bilo dopušteno otići, ogoljeni i goli. Ovdje se zbio pohod kralja sjevera na najutvrđenije gradove; jer je Sidon, i po svom položaju i po svojim obranama, bio jedan od najjačih gradova onoga vremena. Ovdje se pokazao neuspjeh oružja juga da se odupre, a također i neuspjeh naroda kojega je kralj juga izabrao; naime, Skope i njegovih etolskih snaga.“ Daniel and the Revelation, 257, 258.

Razdoblje od dvjesto pedeset godina koje završava 207. pr. Kr. identificira Donalda Trumpa. Proročanstvo koje obuhvaća dvjesto pedeset godina i završava 313. godine brakom kojim je sklopljen savez između Istoka i Zapada te Milanskim ediktom identificira nastanak kipa zvijeri u Sjedinjenim Državama. Crkva u Pergamu, koja je započela 313. godine, predstavlja povijesno razdoblje u kojem je kršćanstvo otpalo zbog kompromisa s poganskom religijom, prije nego što je papinska vlast zasjela na prijestolje. Pergam i 313. godina tipološki predočuju kompromis prikazan nastankom kipa zvijeri u Sjedinjenim Državama. To predstavlja kompromis između kršćanstva i papinskog Rima, jer religija katolicizma nije ništa više ni manje nego poganstvo prerušeno u kršćansku instituciju. Proročanstvo koje obuhvaća dvjesto pedeset godina, a započelo je 1776. i završava ove godine, također se odnosi na Sjedinjene Države. Prema tome, sva tri proročanstva koja obuhvaćaju dvjesto pedeset godina odnose se na neki proročki aspekt zvijeri iz zemlje iz trinaestog poglavlja Otkrivenja, a sva tri završavaju unutar proročkih linija predstavljenih brojem sedamnaest.

Nedjeljni zakon jest kada Sjedinjene Države progovore kao zmaj, a govor jednoga naroda jest djelovanje njegovih zakonodavnih i sudbenih vlasti.

„‘Govorenje’ naroda jest djelovanje njegovih zakonodavnih i sudbenih vlasti.“ The Great Controversy, 442.

Trump nije nositelj ni sudske ni zakonodavne vlasti, stoga će skorašnji nedjeljni zakon donijeti Kongres. Ipak, svaki postupak kojim se pruža potpora papinskoj vlasti predslika je nedjeljnog zakona. Dekret iz 533. godine i edikt iz 313. godine označuju početak razdoblja u kojem se oblikuje kip zvijeri. Završetak je skorašnji nedjeljni zakon, a Isus uvijek prikazuje kraj početkom, pa bi Trumpovo djelovanje putem izvršne uredbe kojom bi se antikristu iz biblijskog proročanstva učinio bilo kakav „ustupak” predstavljalo alfu pokreta koji završava tek omegom, kada se Sjedinjene Države „u tolikoj mjeri odreknu načela svoje vladavine da donesu nedjeljni zakon”.

„Mnogi, čak i među onima koji sudjeluju u ovom pokretu za nametanje svetkovanja nedjelje, slijepi su za posljedice koje će uslijediti nakon toga čina. Ne vide da time udaraju izravno na vjersku slobodu. Mnogi nikada nisu razumjeli zahtjeve biblijske subote ni lažni temelj na kojem počiva ustanova nedjelje. Svaki pokret u prilog vjerskom zakonodavstvu uistinu je čin popuštanja papinstvu, koje je tijekom tolikih vjekova postojano ratovalo protiv slobode savjesti. Svetkovanje nedjelje duguje svoje postojanje kao takozvana kršćanska ustanova ‘tajni bezakonja’; a njezino nametanje bit će stvarno priznanje načela koja su sam temeljni kamen rimokatolicizma. Kada naša nacija bude tako odbacila načela svoje vladavine da donese nedjeljni zakon, protestantizam će tim činom pružiti ruku papinstvu; to neće biti ništa drugo nego davanje života tiraniji koja već dugo željno vreba svoju priliku da ponovno prijeđe u djelatni despotizam.” Testimonies, svezak 5, 711.

Svaki „pokret u prilog vjerskom zakonodavstvu uistinu je čin ustupka papinstvu“, a ti se pokreti pojavljuju unaprijed uoči uskoro dolazećeg zakona o nedjelji.

„Uredba kojom se nameće štovanje ovoga dana treba izići u sav svijet. U ograničenoj je mjeri već izišla. Na nekoliko mjesta građanska vlast govori glasom zmaja, upravo kao što je neznabožački kralj govorio hebrejskim sužnjima.” Signs of the Times, 6. svibnja 1897.

O tim ćemo stvarima nastaviti u sljedećem članku.