Skrivena povijest četrdesetoga retka - broj trideset i jedan

„Taj kompromis između poganstva i kršćanstva doveo je do razvoja ‘čovjeka grijeha’, prorečenoga u proročanstvu kao onoga koji se protivi Bogu i uzvisuje se iznad Boga. Taj golemi sustav lažne religije remek-djelo je Sotonine moći — spomenik njegovim nastojanjima da sam sebe postavi na prijestolje kako bi vladao zemljom prema svojoj volji.” Velika borba, 50.

„Oni koji postanu smeteni u svojem razumijevanju Riječi, koji ne uspiju uvidjeti značenje antikrista, zasigurno će se staviti na stranu antikrista. Sada nema vremena da se prilagođujemo svijetu.“ Kress Collection, 105.

Mogu li dvojica hoditi zajedno ako se ne slože? Amos 3:3.

„U pokretima koji su sada u tijeku u Sjedinjenim Državama da se ustanovama i običajima crkve osigura potpora države, protestanti idu stopama papista. Štoviše, oni otvaraju vrata Papinstvu da u protestantskoj Americi ponovno zadobije vrhovništvo koje je izgubilo u Starome svijetu.” The Great Controversy, 573.

A ti, Ezra, po mudrosti Boga svojega, koja je u tvojoj ruci, postavi upravitelje i suce da sude svemu narodu koji je s onu stranu Rijeke, svima koji poznaju zakone Boga tvojega; a poučite one koji ih ne poznaju. I tko god ne bude vršio zakon Boga tvojega i zakon kraljev, neka se nad njim bez odgađanja izvrši sud, bilo na smrt, bilo na progonstvo, bilo na oduzimanje dobara, bilo na tamnicu. Ezra 7:25, 26.

I reče Abramu: Znaj zasigurno da će tvoje potomstvo biti došljaci u zemlji koja nije njihova, i služit će im; a oni će ih tlačiti četiri stotine godina. Ali i narodu kojemu će služiti ja ću suditi; a poslije će izaći s velikim imanjem. Postanak 15,13.14.

A ako ne bude otkupljen u tim godinama, tada neka iziđe u jubilarnu godinu, i on i njegova djeca s njim. Jer su meni sinovi Izraelovi sluge; moje su sluge koje sam izveo iz zemlje egipatske: ja sam Gospodin, Bog vaš. Levitski zakonik 25:54, 55.

Odgoj mladoga egipatskog kralja bio je povjeren od strane rimskoga Senata M. Emiliju Lepidu, koji je Aristomena, staroga i iskusnoga službenika toga dvora, postavio za njegova skrbnika. Njegov prvi čin bio je poduzeti mjere protiv prijeteće invazije dvaju udruženih kraljeva, Filipa i Antioha.

„U tu svrhu poslao je Skopu, glasovitog etolskog vojskovođu, koji je tada bio u službi Egipćana, u njegovu domovinu da ondje podigne pojačanja za vojsku. Pošto je opremio vojsku, krenuo je u Palestinu i Koilesiriju (dok je Antioh bio zauzet ratom s Atalom u Maloj Aziji) te je svu Judeju podvrgao vlasti Egipta.

„Tako su se prilike dovele u stanje za ispunjenje retka koji je pred nama. Jer je Antioh, odustavši od svojega rata s Atalom po nalogu Rimljana, brzo poduzeo korake za ponovno osvajanje Palestine i Celesirije iz ruku Egipćana. Skopa je bio poslan da mu se suprotstavi. Blizu izvora Jordana dvije su se vojske susrele. [Panij] Skopa je bio poražen, gonjen do Sidona i ondje tijesno opsjednut. Tri najsposobnija egipatska vojskovođe, sa svojim najboljim snagama, bila su poslana da podignu opsadu, ali bez uspjeha. Naposljetku je Skopa, susrevši u mršavoj i neopipljivoj prikazi gladi neprijatelja s kojim se nije mogao nositi, bio prisiljen predati se pod nečasnim uvjetom samoga života; nakon čega je njemu i njegovim deset tisuća ljudi bilo dopušteno otići, ogoljeni i goli. Ovdje se zbio pohod kralja sjevera na najutvrđenije gradove; jer je Sidon, i po svom položaju i po svojim obranama, bio jedan od najjačih gradova onoga vremena. Ovdje se pokazao neuspjeh oružja juga da se odupre, a također i neuspjeh naroda kojega je kralj juga izabrao; naime, Skope i njegovih etolskih snaga.“ Daniel and the Revelation, 257, 258.

„‘Govorenje’ naroda jest djelovanje njegovih zakonodavnih i sudbenih vlasti.“ The Great Controversy, 442.

„Mnogi, čak i među onima koji sudjeluju u ovom pokretu za nametanje svetkovanja nedjelje, slijepi su za posljedice koje će uslijediti nakon toga čina. Ne vide da time udaraju izravno na vjersku slobodu. Mnogi nikada nisu razumjeli zahtjeve biblijske subote ni lažni temelj na kojem počiva ustanova nedjelje. Svaki pokret u prilog vjerskom zakonodavstvu uistinu je čin popuštanja papinstvu, koje je tijekom tolikih vjekova postojano ratovalo protiv slobode savjesti. Svetkovanje nedjelje duguje svoje postojanje kao takozvana kršćanska ustanova ‘tajni bezakonja’; a njezino nametanje bit će stvarno priznanje načela koja su sam temeljni kamen rimokatolicizma. Kada naša nacija bude tako odbacila načela svoje vladavine da donese nedjeljni zakon, protestantizam će tim činom pružiti ruku papinstvu; to neće biti ništa drugo nego davanje života tiraniji koja već dugo željno vreba svoju priliku da ponovno prijeđe u djelatni despotizam.” Testimonies, svezak 5, 711.

„Uredba kojom se nameće štovanje ovoga dana treba izići u sav svijet. U ograničenoj je mjeri već izišla. Na nekoliko mjesta građanska vlast govori glasom zmaja, upravo kao što je neznabožački kralj govorio hebrejskim sužnjima.” Signs of the Times, 6. svibnja 1897.