Crkva u Pergamu započela je izdavanjem Milanskog edikta 313. godine, kada je između Konstancije i Licinija sklopljen četvrti bračni savez iz jedanaestog poglavlja Danielove knjige. Konstanciju je zapadni car Konstantin Veliki dao za ženu Liciniju, istočnom caru, radi sklapanja saveza. Konstancija je bila Konstantinova polusestra, a njezin je brak sklopljen istodobno s izdavanjem Edikta. Bračni savez nije potrajao te je nakon toga građanski rat nastavljen. Konstancija je tijekom cijeloga građanskog rata ostala uz Licinija te je molila Konstantina da mu poštedi život nakon što ga je Konstantin porazio 324. godine. Konstantin je isprva poštedio Licinija, ali je poslije naredio njegovo pogubljenje. Sama Konstancija potom je nastavila živjeti na Konstantinovu dvoru do otprilike 330. godine.
Četvrti ugovorni brak iz jedanaestog poglavlja Danielove knjige, sklopljen u veljači 313. godine, označio je početak simboličkog razdoblja koje predstavlja Pergam, a razdoblje pergamske crkve trajalo je sve do razdoblja tijatirske crkve, koje je započelo kada je papinska vlast 538. godine zasjela na prijestolje. Godina 538. označila je kraj Pergama, a ujedno i peti ugovorni brak iz jedanaestog poglavlja Danielove knjige, jer je papinska crkva zauzela svoje mjesto na prijestolju putem proročkog ugovornog braka sa svjetovnim vlastima Rima. Pergam je započeo alfa bračnim ugovorom 313. godine, a završio omega ugovornim brakom 538. godine. Godine 1798. europski su se kraljevi razveli od svoje papinske nevjeste kada je Napoleon odveo papu u zarobljeništvo.
Zarobljeništvo i razvod papinske nevjeste bili su predoznačeni već prvim brakom kojim je potvrđen sporazum, opisanim u jedanaestom poglavlju Danielove knjige i sklopljenim između Ptolemejskog i Seleukidskog Carstva. U ispunjenju redaka od šestoga do osmoga, Ptolemej II. Filadelf (kralj juga) dao je 252. godine pr. Kr. svoju kćer Bereniku za ženu Antiohu II. Teu (kralju sjevera) kako bi okončao Drugi sirijski rat. Sporazum je zahtijevao da Antioh odbaci svoju ženu Laodiku i njezine sinove. Nakon što je Ptolemej II. umro 246. godine pr. Kr., Antioh je ponovno primio Laodiku, a Bereniku otpustio. Laodika je zatim dala otrovati Antioha i organizirala ubojstvo Berenike i njezina sina dojenčeta. Tako Berenika, kako stoji u retku, „nije zadržala moć” te je bila „predana”.
Ptolemej III. Everget, Berenikin brat („izdanak iz njezina korijenja“), postao je egipatski kralj i napao Seleukidsko kraljevstvo kako bi osvetio svoju sestru, čime je započeo Treći sirijski rat, koji je trajao od 246. do 241. pr. Kr. Ptolemej je osvojio važne gradove (uključujući Seleukiju i Antiohiju), prodro duboko na seleukidski teritorij i odnio golem plijen, uključujući mnoge idole i sveto posuđe koje je Kambiz ranije odnio iz Egipta. Vratio se u Egipat s plijenom, čime se ispunilo proročanstvo da će njihovi bogovi i dragocjeni predmeti biti odneseni u Egipat kao plijen.
Prvi bračni savez iz jedanaestoga poglavlja Danielove knjige bio je predslika bračnog saveza sklopljenog 538. godine između papinskog Rima i europskih kraljeva. U redcima od šestoga do osmoga južni kralj daje nevjestu radi sklapanja saveza koji je potom prekršen. Nakon kršenja saveza slijede invazija na sjeverno kraljevstvo, osvajanje njegova teritorija i odnošenje njegova blaga. U odgovarajućim povijesnim događajima Napoleon je, kao predstavnik južnoga kralja, 1797. godine nametnuo Papinskoj Državi Ugovor iz Tolentina. Sljedeće su godine francuske snage pod zapovjedništvom generala Berthiera ušle u Rim i zarobile papu Pija VI., koji je predstavljao sjevernoga kralja. Francuzi su također zaplijenili blago u Rimu i odnijeli ga u Francusku, što odgovara Ptolemejevu odnošenju blaga iz sjevernoga kraljevstva u Egipat.
Bračni sporazum sklopljen u Milanu 313. godine okončao je građanski rat, baš kao što je bračni sporazum između sjevernoga i južnoga carstva Ptolemeja II. Filadelfa i Antioha II. Teosa okončao Drugi sirijski rat. Razvod zapadnoga i istočnoga carstva 324. godine imao je svoju predsliku u Antiohovu razvodu od njegove egipatske nevjeste iz bračnoga sporazuma 246. godine pr. Kr. Oba razvoda podudaraju se s razvodom iz 1798. godine.
Pergam obuhvaća 225 godina, od 313. do 538. Započeo je drugim bračnim savezom poganskoga Rima, a završio prvim bračnim savezom papinskoga Rima. Proročka povijest Pergama povezuje dva bračna saveza poganskoga Rima s dvama bračnim savezima papinskoga Rima, kao što niz od sedam Kleopatri povezuje dva bračna saveza Seleukidskoga Carstva s dvama bračnim savezima poganskoga Rima. Dva braka u Seleukidskom Carstvu bila su preko Kleopatre povezana s dvama brakovima carstva poganskoga Rima, koji su pak preko simboličke crkve u Pergamu bili povezani s dvama brakovima papinskoga Rima.
Alfa-brak Seleukidskoga Carstva iz 252. pr. Kr. bio je pralik omega-braka Kleopatre Sire, kćeri Antioha Velikoga, s Ptolemejem V., sklopljenoga 193. pr. Kr. u Rafiji. Tim je brakom okončan Peti sirijski rat. Alfa-brak kojim je zapečaćen sporazum poganskoga Rima sklopljen je 40. pr. Kr. između Marka Antonija i Oktavije. Oktavija je bila sestra Oktavijana, poslije poznatoga kao August Cezar. Brak iz 40. pr. Kr. bio je povezan s Brundizijskim sporazumom. Antonije se 32. pr. Kr. razveo od Oktavije zbog Kleopatre, čime je ponovno pokrenuo građanski rat koji je bio okončan sporazumom iz 40. pr. Kr. Marko Antonije bio je istočni protivnik, a Oktavijan zapadni suparnik. U egipatskoj je povijesti bilo sedam Kleopatri. Prva je predstavljala omega-bračni sporazum Seleukidskoga Carstva, a sedma i posljednja Kleopatra predstavljala je razvod alfa-braka kojim je bio zapečaćen sporazum poganskoga Rima.
Krist uvijek predočuje kraj s pomoću početka, pa se alfa-brak Seleukida iz 252. pr. Kr. podudara s omega-brakom Seleukida iz 193. pr. Kr. Alfa i omega povijesti Seleukida podudaraju se s alfa-brakovima i omega-brakovima kako poganskog tako i papinskog Rima. Omega-brak poganskog Rima iz 313. bio je ujedno ugovorni alfa-brak Pergama te je bio predslika ugovornog omega-braka Pergama, koji je ujedno bio alfa-bračni ugovor papinskog Rima iz 538. Time se i ugovorni alfa-brak i ugovorni omega-brak poganskog Rima podudaraju s alfa-brakom papinskog Rima iz 538. Omega-brak papinskog Rima nastupa s nedjeljnim zakonom koji uskoro dolazi. Alfa iz 538. predslika je omege nedjeljnog zakona, a predslike alfe iz 538. bili su Brundizijski ugovor iz 40. pr. Kr. i ugovorni brak Milanskog edikta iz 313. Alfa-brak Seleukidskog Carstva iz 252. pr. Kr. podudara se s ugovornim brakom papinskog Rima iz 538., a kao alfa-brak Seleukidskog Carstva podudara se i s omega-brakom u Rafiji iz 193. pr. Kr.
Bračni savezi sjevera i juga iz 252. i 193. pr. Kr. podudaraju se s bračnim savezom iz 538., koji se podudara s bračnim savezima poganskog Rima iz 40. pr. Kr. i 313. Svih pet bračnih saveza zastupljenih u povijesnom prikazu jedanaestog poglavlja Danielove knjige nalazi svoje savršeno ispunjenje u šestom i posljednjem bračnom savezu pri skorom donošenju nedjeljnog zakona. Prva dva braka jesu ratovi između sjevernih i južnih protivnika, a treći i četvrti predstavljaju građanski rat između istoka i zapada. Peti i šesti brak predstavljaju duhovni rat između istoka i zapada; između pravoslavlja i rimokatoličanstva; ili između države i crkve. Jedna od temeljnih razlika između pravoslavlja i rimokatoličanstva jest to što pravoslavci prihvaćaju ono što se naziva „cezaropapizmom”.
Cezaropapizam
Cezaropapizam je spoj crkve i države u kojem država ima nadzor nad tim odnosom. Rimokatoličanstvo odbacuje takvo uređenje i drži se Justinijanova dekreta iz 533. godine, kojim je Rimokatolička crkva proglašena glavom crkava, a ujedno i onom koja ispravlja heretike. Duhovna borba povezana s posljednjim dvama brakovima sklopljenima na temelju ugovora vodila se oko pitanja vlada li muškarac, koji predstavlja svjetovnu vlast, nad ženom, koja predstavlja crkvenu vlast. Duhovni rat obuhvaćao je i razlike u pojedinim vidovima bogoslužja unutar crkve te u učenju poznatom pod nazivom „filioque”.
Filioque
Filioque znači „i Sina”. Razumijevanje značenja izraza „filioque” zahtijeva proročko razmatranje grada Niceje, u kojem je prvi put usvojeno „Nicejsko vjerovanje”. Niceja je proročki povezana s linijom islama, jer se upravo ondje bilježi druga povijesna bitka kod Niceje, a proročki je povezana i s duhovnim ratovanjem istočnog i zapadnog katoličanstva. Papa Lav, kao simbol, također je povezan s Nicejom i proročkim svjedočanstvom Nicejskog vjerovanja.
U jedanaestom poglavlju Danielove knjige naznačeno je šest bračnih saveza, a prva četiri predstavljaju vojne sukobe bilo između sjevera i juga bilo između istoka i zapada. Posljednja dva duhovni su sukobi između pravoslavnih katolika Istoka i rimokatolika Zapada. Šesti i posljednji bračni savez uključivat će simboliku borbe oko Nicejskog vjerovanja, uključivat će i jednoga papu Lava te će u konačnici poduprijeti rimokatoličko shvaćanje spoja Crkve i države, koje odbacuje „cezaropapizam” što ga zastupaju istočni pravoslavci i prema kojemu je svjetovna vlast nadređena Crkvi.
„Ali što je ‘kip u čast zvijeri’? I kako će biti načinjen? Kip načinjava dvoroga zvijer i on je kip u čast zvijeri. Naziva se i kipom zvijeri. Da bismo, dakle, doznali kakav je taj kip i kako će biti načinjen, moramo proučiti obilježja same zvijeri — papinstva.
„Kad se rana Crkva iskvarila napustivši jednostavnost evanđelja i prihvativši poganske obrede i običaje, izgubila je Božjega Duha i silu; a kako bi vladala savjestima ljudi, potražila je potporu svjetovne vlasti. Posljedica toga bilo je papinstvo, Crkva koja je nadzirala državnu vlast i koristila se njome za ostvarivanje vlastitih ciljeva, osobito za kažnjavanje ‘krivovjerja’. Da bi Sjedinjene Države načinile kip zvijeri, vjerska sila mora u tolikoj mjeri nadzirati građansku vlast da će se Crkva služiti i državnom vlašću za ostvarivanje vlastitih ciljeva.“ Velika borba, 443.
Cezaropapizam i filioque predstavljaju dvije glavne razlike između zapadnih i istočnih katolika. Prva se odnosi na spor oko svjetovne vlasti, a druga na teološki spor o tome „izlazi“ li Duh Sveti samo od Oca ili Duh Sveti izlazi i od Oca i od Sina. Rimokatolička Crkva vjeruje da Duh Sveti izlazi od obojice, a Istočna Crkva odbacuje „filioque“, protiveći se dodatku prema kojem Duh Sveti izlazi od Krista. Teorija filioque postupno je unošena u izvorno Vjerovanje sastavljeno na Nicejskom saboru 325. godine, četiri godine nakon prvoga nedjeljnog zakona i godinu dana nakon što je Konstantin pobijedio Licinija i time postao jedini vladar Rimskoga Carstva. Izvorno Vjerovanje nije uključivalo pitanje „filioque“, koje će naposljetku postati jednim od dvaju glavnih razloga zbog kojih su se istočna i zapadna Katolička Crkva razdvojile.
Na Carigradskom saboru 381. godine Nicejsko je vjerovanje prošireno te je u tom obliku postalo poznato kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Prošireni iskaz o Duhu Svetome uključivao je riječi „koji izlazi od Oca“. Taj se oblik Vjerovanja i dalje upotrebljava u istočnim pravoslavnim Crkvama, bez kasnijeg dodatka filioque. Pedeset godina poslije, na Efeškom saboru 431. godine, ponovno je potvrđena vjera utvrđena u Niceji 325. godine, a sabor je zabranio uvođenje drukčije vjere umjesto nicejskog ispovijedanja vjere. Istočna je Crkva tu zabranu upotrebljavala kao argument protiv dodavanja filioque Vjerovanju. Na Trećem saboru u Toledu 589. godine filioque se pojavio u latinskom obliku Vjerovanja koji se upotrebljavao u Španjolskoj. Njegova je uporaba bila povezana sa suprotstavljanjem arijanizmu među Vizigotima, pri čemu se naglašavalo puno božanstvo Sina. Stoga se Treći sabor u Toledu općenito smatra važnom ranom prekretnicom u uvrštavanju dodatka filioque u zapadno Vjerovanje.
U 8. i 9. stoljeću filioque se ustalio u crkvama pod vlašću Karla Velikoga i Karolinga. Branjen je na zapadnim sinodama i postupno prihvaćen diljem latinske Europe izvan Rima. Istok je doznao za taj dodatak i počeo mu se protiviti.
Godine 1014. papa Benedikt VIII. službeno je uveo Vjerovanje s dodatkom filioque u misu u Rimu. Tada je filioque postao standardnim dijelom rimske liturgije. To se često smatra presudnim korakom Zapada. Godine 1054., tijekom Velikog raskola, došlo je do uzajamnih izopćenja, a filioque je bio jedno od glavnih teoloških pitanja koja su već dijelila Istok i Zapad.
Na Firentinskom saboru 1438./1439. godine Rimska Crkva ponovno je potvrdila nauk filioque i vrhovnu vlast pape. Tom je saboru prisustvovao istočni car Ivan Paleolog. Paleolog je bio stariji brat i prethodnik Konstantina XI., koji je ispunio proročanstvo o razdoblju od stotinu pedeset godina koje je završilo 27. srpnja 1449. Na saboru 1438./1439. godine car Ivan Paleolog tražio je vojnu i gospodarsku potporu protiv Osmanlija te je pritom prihvatio rimokatoličko stajalište o nauku filioque i vrhovnoj vlasti pape. Kada su se on i grčka pratnja vratili u Carigrad, istočna Crkva odbacila je sporazum. Danas Rimokatolička Crkva i većina otpadničkih protestantskih crkava zadržavaju nauk filioque, dok ga Istočna pravoslavna Crkva odbacuje.
Godine 325. Konstantin Veliki, simbol pergamske crkve kompromisa, sazvao je Nicejski sabor te mu je i nazočio. Tijekom sedamnaest godina od Milanskog edikta do proročke podjele Carstva 330. godine usvojeno je Nicejsko vjerovanje.
Godine 533. donesen je Justinijanov dekret, a sljedeće, 534. godine, uveden je Justinijanov zakonik. Godine 538. papinska je vlast svladala treću prepreku kada su Goti protjerani iz grada Rima. Potom je na Trećem saboru u Orléansu donesen nedjeljni zakon.
Razdoblje od 313. do 330. predstavlja širi alfa-fraktal 225-godišnjeg razdoblja crkve u Pergamu, dok razdoblje od 533. do 538. predstavlja njegov omega-fraktal. Godinu 313. obilježava Milanski edikt, a 225 godina poslije, 538., uveden je nedjeljni zakon. U okviru šire alfa-povijesti razdoblje od Edikta iz 313. do prvoga poganskog nedjeljnog zakona iz 321. podudara se s razdobljem od Dekreta iz 533. do prvoga papinskog nedjeljnog zakona iz 538. Pergam pruža tri prikaza zakonskog akta koji prethodi nedjeljnom zakonu i vodi do njega. Pergam također predstavlja „otpad koji dolazi najprije”, o kojem Pavao govori u svojoj drugoj poslanici solunskoj crkvi.
Neka vas nitko ni na koji način ne zavede: jer taj dan neće doći dok najprije ne nastupi otpad i dok se ne otkrije čovjek grijeha, sin propasti; koji se protivi i uzdiže iznad svega što se naziva Bogom ili čemu se iskazuje štovanje; tako da kao Bog sjedi u hramu Božjemu, prikazujući sebe kao Boga. 2. Solunjanima 2:3, 4.
Otpad koji je prethodio otkrivanju rimskoga pape kao čovjeka grijeha predočen je crkvom u Pergamu. Prema Pavlu, pogrešno razumjeti tu istinu znači vjerovati laži, a kao posljedica vjerovanja toj laži, sve koji tako postupaju obuzet će silna zabluda (2. Solunjanima 2:10–12). Silna zabluda odgovara sudu nad narodom Saveza i zemljom u kojoj je narod Saveza podignut. Za laodicejsku Crkvu adventista sedmoga dana silnu zabludu predstavlja njezino odbacivanje shvaćanja Williama Millera da je “svagdašnje” u Danielovoj knjizi poganstvo općenito, a konkretnije, da je predstavljalo poganski Rim. Za Sjedinjene Države silna se zabluda ne temelji na odbacivanju razumijevanja toga odlomka koje je imao William Miller i na temelju kojega je došao do spoznaje da je “svagdašnje” poganstvo. Naprotiv, njihova se zabluda temelji na zaboravljanju činjenice da je čovjek grijeha, otkriven nakon otpada poganskoga Rima, bio papinska sila. Reagan je bio predslika te zablude kada je zaboravio da je od djetinjstva znao da je papa Antikrist. Kada je Reagan osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća stupio u tajni savez s tajnom bezakonja, bio je predslika sljepoće za koju se u ovoj proročkoj primjeni smatra da će je Donald Trump ponoviti. Bilo da je ta sljepoća hotimična ili je posljedica pogrešnih informacija, ovdje izneseno proročko tumačenje predviđa da će Trump ponoviti Reaganovu sljepoću te da će ga, prema Pavlu, obuzeti silna zabluda.
Pergam predstavlja razdoblje kompromisa i otpada koje je prethodilo ustoličenju papinstva. Ta se povijest proročki podudara s posljednjim godinama Sjedinjenih Američkih Država, razdobljem koje je započelo predsjedničkim mandatom Ronalda Reagana. Bilo da se Pergam promatra od Edikta iz 313. do nedjeljnog zakona iz 538.; ili alfa-fraktal Pergama od Edikta do prvoga nedjeljnog zakona iz 321.; ili omega-fraktal Pergama od 533. do nedjeljnog zakona iz 538., sve tri linije predstavljaju proročku strukturu opsade.
U sljedećem članku govorit ćemo o jednoj opsadi.